O podešavanjima privatnosti — gdje se isključuje čuvanje razgovora i šta aplikacije rade sa podacima — pisao sam u tekstu šta AI radi sa podacima vašeg djeteta. Ovaj tekst je o drugoj polovini: šta dijete treba da zna samo, jer podešavanje ne štiti od onoga što dijete svojevoljno napiše.
Zašto je ovo važno, bez zastrašivanja
Nije poenta da neko u firmi čita razgovor vašeg djeteta. Poenta je da ono što se jednom upiše više nije pod vašom kontrolom. Može završiti u podacima za učenje, u istoriji naloga kojem neko drugi pristupi, na ekranu koji dijete pokaže drugu.
Pišem o sajber bezbjednosti za firme i znam jednu stvar sigurno: većina problema ne nastane zbog hakera, nego zato što je neko nešto napisao tamo gdje nije trebalo. Kod djece je isto.
Spisak: ovo se ne upisuje nikad
- Puno ime i prezime — svoje, roditelja, drugova.
- Adresa, škola, razred — ni kao usputna rečenica: „ja idem u tu i tu školu u Banjoj Luci".
- Broj telefona i mejl.
- Lozinke — ni „da mi pomogne da smislim bolju od ove".
- Fotografije lica — svog, a naročito tuđeg. Drug nije dao dozvolu.
- Fotografije dokumenata — đačka knjižica, pasoš, zdravstvena kartica.
- Gdje je porodica na odmoru i kad kuća stoji prazna.
- Tuđe tajne — ono što je drug povjerio samo njemu.
Pravilo za dijete je jednostavno: ne upisuj AI-u ništa što ne bi napisao na tabli u učionici.
A šta sa osjećanjima i problemima
Ovo je teži dio. Djeca se AI-u povjeravaju jer ne osuđuje i uvijek je tu. To samo po sebi nije loše — ali AI nije ni roditelj, ni psiholog, ni drug. Ne zna kontekst, ne vidi dijete i ne može da pozove nekoga kad je stvarno gusto.
Ne tražite od djeteta da o tome ćuti. Recite mu: „Možeš i AI pitati, ali ako je nešto stvarno teško, hoću da čujem i ja." I onda, kad dođe, slušajte bez predavanja. Inače će sljedeći put otići samo kod AI-a.
Razgovor od deset minuta
Ne morate držati predavanje. Sjednite i uradite ovo zajedno:
- Otvorite AI i pitajte ga: „Šta znaš o meni?" Pogledajte odgovor zajedno.
- Pitajte dijete šta misli — šta je od onoga što mu je pisalo ostalo zapamćeno.
- Pročitajte spisak iznad i pitajte: „Da li si nešto od ovoga ikad upisao?" Bez kazne za odgovor.
- Dogovorite zamjene: umjesto imena škole „moja škola", umjesto imena druga „jedan drug".
- Recite mu šta da radi ako je nešto već poslao: da vam kaže, i da zajedno obrišete razgovor.
Onaj zadnji korak je važniji nego što izgleda. Dijete koje se boji kazne sakriće grešku. Dijete koje zna da će mu pomoći, doći će odmah.
Pravilo koje važi i za odrasle
Iskreno — i mi odrasli upisujemo u AI stvari koje ne bi trebalo. Ugovore, podatke klijenata, zdravstvene nalaze. Ako dijete vidi da vi pazite šta pišete, naučiće to brže nego iz bilo kog razgovora.
O tome kako se djeca uopšte uče bezbjednom ponašanju na internetu od malih nogu pisao sam i u tekstu o sajber bezbjednosti u osnovnoj školi.
