Šta zaista piše u PC Press vodiču o data centrima

Prije nekoliko dana sam sjeo i prekopao brojke o data centrima — svjetske cijene po megavatu, cijenu zemljišta u Banjaluci, bilans Elektroprivrede — i zaključio da se kod nas realno mogu graditi objekti od 0,25 do 10 megavata, a da je sve preko toga razgovor, a ne projekat. Taj tekst je ovdje: Koliko košta data centar i šta se od toga može graditi kod nas.

Onda mi je stigao specijalni dodatak PC Pressa, dvadeset sedam strana posvećenih isključivo data centrima, izašao u junu ove godine. To je prvi domaći materijal na tu temu koji sam vidio a da nije saopštenje za javnost. Pročitao sam ga s olovkom u ruci, jer me zanimalo jedno: da li sam negdje pogriješio.

Nisam, ali sam propustio par stvari. Idemo redom.

Struja nije naš problem, evropski je

Iz izvještaja sa sajma Data Centre World u Frankfurtu, koji potpisuje Miloš Smiljanić iz Enel PS-a, izlazi rečenica koja mi je najkorisnija u cijelom dodatku: više nije presudno naći lokaciju za objekat, nego lokaciju na kojoj postoji dostupna struja i mogućnost priključenja na mrežu.

Frankfurt, Amsterdam, Dablin, Pariz i London — najveća evropska tržišta — suočavaju se s ozbiljnim ograničenjem raspoloživih energetskih kapaciteta. Zbog toga investitori već sad gledaju druge lokacije, one gdje ima obnovljivih izvora i slobodne mreže.

To mijenja ton cijele priče. Ono što sam napisao o Elektroprivredi RS i višku od 303 gigavat-časa nije lokalna nevolja nego evropsko pravilo. A ako je struja svima usko grlo, onda je naš višak — koliko god skroman bio — stvarna karta u rukavu. Samo treba znati za šta se ta karta može zamijeniti: za objekat od dvadesetak megavata, ne od sto.

Banjaluka je već na mapi, samo ne kao data centar

Ovo je dio zbog kojeg mi je bilo vrijedno pročitati dodatak.

SOX je srpska nacionalna tačka za razmjenu internet saobraćaja. Nisam ni znao koliko je velika: prisutna je u dvadeset data centara, u deset gradova i šest zemalja — Srbija, Austrija, Bugarska, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Republika Srpska. Naša tačka je LANACO u Banjaluci.

Brojke oko toga su ozbiljne. Kroz SOX svake sekunde prođe prosječno 450 gigabita, oko 150 petabajta mjesečno, a ukupan kapacitet povezanih portova je preko 15 terabita. Na istom spisku tačaka su Telekom Srbija, CETIN, Državni data centar u Kragujevcu, Digital Realty u Beču i fakultet u Skoplju.

U svom tekstu sam LANACO spomenuo kao jedini objekat u BiH građen po Tier 4 standardu i tu stao. Ispada da to nije samo dobro opremljena serverska sala nego čvor regionalne internet okosnice. Ne mijenja to računicu o megavatima, ali mijenja polazište: nemamo prazno polje, imamo jednu tačku koja već radi i već je povezana.

Priča o data centrima kod nas se obično vodi kao da počinjemo od nule. Ne počinjemo — samo je ono što imamo premalo da bi se o tome pravila konferencija za štampu.

Kragujevac, njihovim riječima

U uvodniku Marka Hermana stoji da je u Državnom data centru pušten u rad novi superkompjuter, da se planira proširenje kapaciteta, a da će se struja koju će taj objekat trošiti kad se to ostvari porediti s potrošnjom grada veličine Požarevca.

Ja sam u svom tekstu naveo 14 megavata i to da je investicija otišla dva i po puta preko plana. Njihova slika je bez ijedne brojke, ali je za razgovor s nekim ko nije iz struke daleko upotrebljivija. Grad od tridesetak hiljada ljudi — toliko troši jedan državni data centar.

Regulativa koju nisam uračunao

Ovdje mi tekst stvarno fali i priznajem to.

Evropa je danas jedini region svijeta koji sistemski reguliše energetsku efikasnost data centara. To ide kroz Direktivu o energetskoj efikasnosti (EED), evropski sistem izvještavanja o održivosti (CSRD), nacionalne propise i obavezu izvještavanja o potrošnji struje, vode i emisijama ugljen-dioksida.

Uz to, struka izlazi iz okvira PUE-a, pokazatelja na koji smo navikli. Dolaze WUE, koliko se vode troši, i CUE, kolike su emisije, pa procjena emisija kroz cijeli životni vijek objekta i iskorišćenje otpadne toplote.

Za nas to znači jednu vrlo praktičnu stvar. Ako neko kod nas gradi objekat s namjerom da sutra radi za evropske klijente, ta pravila mora ugraditi odmah — a ne kad BiH bude bliže Uniji. Efikasno hlađenje i mjerenje potrošnje se ne dopisuju naknadno, to se zida. Jeftina i brza varijanta ima rok trajanja.

Otpadna toplota, jedina stavka koju bih danas dodao

U dodatku se otpadna toplota više ne tretira kao nusprodukt nego kao energetski resurs. Evropa ima razvijene sisteme daljinskog grijanja, pa se data centri povezuju s gradskim toplanama, industrijskim kompleksima i poljoprivrednim objektima. Očekuje se da će objekti za vještačku inteligenciju, zbog viših radnih temperatura i vodenog hlađenja, to još olakšati.

Banjaluka ima toplanu i vrelovod. Objekat od par megavata uz tu liniju nije fantazija — to je jedina nova stavka koju bih danas dodao svom spisku od četiri tipa objekata koje kod nas vidim kao izvodljive.

Ljudi, opet

Zadnji tekst u dodatku je razgovor Marijane Pečić s Janom Jovanović iz trening centra kompanije Ingram Micro, a tema je hroničan deficit kadrova: moćan hardver i cloud kapaciteti gube vrijednost ako njima ne upravljaju ljudi koji to znaju.

To se slaže s onim što sam pisao o veličini tržišta, samo iz drugog ugla. Kod nas je čak i teže nego u Srbiji, jer ljudi koji to znaju uglavnom već rade za nekoga napolju, iz Banjaluke, za platu s kojom se domaći poslodavac ne nadmeće.

Šta u vodiču nema, da ne bude zabune

Nema cijena. Nijedne brojke tipa „megavat košta toliko", nijednog investicionog plana, nijedne računice povrata. Dakle ne rješava pitanje kojim se moj tekst bavio i nemojte ga otvarati očekujući to.

Dobar dio tekstova su kompanijski prilozi: Allied Telesis o mrežnoj opremi, Synology o storidžu, CETIN o svom data centru, Check Point o sajber bezbjednosti. Ti tekstovi su tehnički korisni i po mom osjećaju tačni, ali su to poruke tih firmi, a ne nezavisna analiza. Treba to znati dok se čita.

Uz tu ogradu, dodatak je odličan — najbolje se čita kao presjek stanja i ponude na srpskom tržištu u junu 2026: ko šta gradi, ko šta prodaje, o čemu struka priča i gdje su uska grla. Takvog materijala na našem jeziku praktično nema, a besplatan je.

A šta se od svega ovoga tiče vas

Ako vodite malu ili srednju firmu, iz cijelog dodatka vas se tiču dva pojma na koja ćete sve češće nailaziti, pa da ih čujete prvi put ovdje, a ne od nekoga ko vam uz njih nešto prodaje.

Hibridna infrastruktura znači namjeran raspored — dio podataka i programa u cloudu, dio kod vas u kancelariji, jer ni jedno ni drugo samo za sebe ne pokriva sve slučajeve. Kod većine firmi kod nas taj raspored postoji, ali se desio slučajno. Razlika između namjernog i slučajnog vidi se onog dana kad nešto otkaže.

Kontinuirano upravljanje izloženostima je stručno ime za to da se bezbjednost provjerava stalno i po prioritetu, a ne jednom godišnje ili tek kad se nešto desi. Za veliku firmu to je platforma i tim ljudi. Za vas je to spisak od deset stavki koji neko pregleda svaka tri mjeseca.

Sve ostalo u vodiču je za ljude koji projektuju sale. Ali je zanimljivo i nije napisano teško — ako vas tema zanima, vrijedi ga skinuti.

Ukratko

• Struja je i u Evropi glavno usko grlo — Frankfurt, Amsterdam, Dablin, Pariz i London su na ograničenju. Naš višak je mali, ali je stvaran.
• LANACO u Banjaluci je jedna od dvadeset SOX tačaka za razmjenu internet saobraćaja. Nismo na nuli.
• Državni data centar u Kragujevcu će trošiti struje kao grad veličine Požarevca.
• EU regulativa (EED, CSRD, WUE i CUE umjesto samo PUE) se u objekat ugrađuje odmah ili nikad.
• Otpadna toplota je u Evropi resurs, a ne otpad — a Banjaluka ima vrelovod.
• U vodiču nema cijena i dio tekstova su kompanijski prilozi. Uz tu ogradu, vrijedi ga pročitati.

Ako niste čitali moju računicu o cijeni data centra, ovaj dodatak je dobra druga strana iste priče — ja sam gledao koliko košta, oni gledaju kako radi.