Otkad je najavljen onaj projekat kod Topuskog, svako malo neko spomene data centar. U Srbiji se gradi, u Hrvatskoj se najavljuje, a kod nas se radi studija izvodljivosti. Uz to redovno ide rečenica da imamo jeftinu struju i jeftino zemljište, pa bi to kod nas bilo isplativije.
Ja se ovim ne bavim profesionalno — ja pravim sajtove. Ali dvadeset godina radim sa serverima, hostingom i tuđim podacima, pa me je zanimalo koliko to zaista košta. Prekopao sam svjetske izvještaje o cijeni gradnje, oglase za zemljište u banjalučkim zonama i elektroenergetski bilans Elektroprivrede Republike Srpske. Ovaj tekst je ono što sam našao, sa izvorima na kraju.
Kratko unaprijed: zemljište i jeftina struja nisu ono što odlučuje. A ono što odlučuje niko ne spominje.
Prvo — data centar se ne mjeri u kvadratima
Ovo je jedina stvar koju treba zapamtiti prije svega ostalog. Kad se u svijetu govori o data centru, ne kaže se koliko ima kvadrata. Kaže se koliko ima megavata.
Razlog je prizeman. Sala od 300 kvadrata može da nosi 200 kilovata opreme ili dva megavata — razlika nije u zidovima nego u tome koliko struje možete dovesti unutra, koliko možete pretvoriti u toplotu i koliko te toplote možete izbaciti napolje. Zgrada je najlakši dio. Data centar je u suštini elektroenergetsko postrojenje sa krovom.
Zato svaka ozbiljna procjena počinje sa: koliko megavata, i koliko košta megavat.
Data centar nije zgrada u koju se ubace serveri. To je trafostanica u koju se ubace serveri.
Šta megavat košta u svijetu
U 2026. godini brojke izgledaju ovako. Klasičan data centar za cloud i colocation košta od 8 do 12 miliona dolara po megavatu — to je samo objekat sa napajanjem i hlađenjem, bez ijednog servera unutra. Kompanija JLL za velike objekte navodi prosjek od oko 11,3 miliona dolara po megavatu. Cushman & Wakefield za najmodernije nove objekte navodi i 17,6 miliona.
Za objekte pravljene za vještačku inteligenciju cijena skače. Tu treba tečno hlađenje, jer se u jedan orman sada trpa deset puta više struje nego prije pet godina, i tu se ide na 15 do 20 miliona dolara po megavatu za objekat. Kad se u njega ubace GPU serveri, ukupno je 30 do 40 miliona dolara po megavatu — i tu oprema košta više nego cijela zgrada oko nje.
I još jedan podatak koji dosta govori: cijena gradnje je po megavatu porasla 21 posto u odnosu na prethodni izvještaj iste kuće. Nije to inflacija materijala nego navala — svi grade u isto vrijeme, pa se čeka na opremu i na ljude.
Prevedeno u ukupne iznose, za nas realno:
- Server sala od 250 kW — oko 5 do 9 miliona KM
- Data centar od 1 MW, Tier III — 18 do 25 miliona KM
- Data centar od 5 MW — 82 do 117 miliona KM
- Državni objekat od 10 MW — 165 do 235 miliona KM
To je sve bez servera. Ako se ubacuje vlastita oprema, za klasičan hosting dodajte još 4 do 16 miliona KM po megavatu. Za pravu AI opremu dodajte 60 do 90 miliona KM po megavatu, i to je danas cijena koja se mijenja svakih šest mjeseci naviše.
Gdje tačno ide taj novac
Ovo je dio koji ruši većinu domaćih rasprava. Kad se rasturi cijena gradnje na stavke, ispadne ovako.
Dakle: preko četrdeset posto novca odlazi na struju — ne na struju koju trošite, nego na to da je uopšte dovedete i da vam ne nestane. Priključak, trafostanica, sistemi besprekidnog napajanja, dizel agregati, razvod. Još dvadeset posto na hlađenje. Zgrada je četrnaest posto. Zemljište dva.
Iz toga slijedi nešto što se rijetko kaže naglas: data centar kod nas ne bi bio bitno jeftiniji nego u Njemačkoj. Radna snaga jeste tri do četiri puta jeftinija, ali radna snaga je oko dvanaest posto cijene. Transformatori, agregati, čileri i UPS uređaji se plaćaju u eurima po istoj svjetskoj cijeni kao i svima — samo što mi kao mali kupac čekamo duže i nemamo se čime cjenkati. Realna ušteda je petnaest do dvadeset posto, a ne pola.
Cijena zemljišta — dio koji svi precjenjuju
Pošto se kod nas o svakom projektu prvo priča kroz zemljište, evo brojki. U banjalučkim poslovnim zonama se građevinsko zemljište danas oglašava oko 45 do 55 KM po kvadratu — u Rebrovcu i oko Ramića se parcele nude u tom rasponu, u zoni Glamočani kod Laktaša još jeftinije.
Sad računica. Za data centar od jednog megavata treba vam realno 1.500 do 3.000 kvadrata — objekat, prostor za agregate i rashladnu opremu, vlastita trafostanica, pristupni put i manevarski prostor za kamione. Po 50 KM po kvadratu to je 75.000 do 150.000 KM.
Naspram ukupne investicije od 18 do 25 miliona, to je manje od jednog procenta. Čak i za objekat od deset megavata, gdje bi trebalo oko petnaest hiljada kvadrata, zemljište je oko 750.000 KM naspram dvjesta miliona ukupno.
Zemljište je najmanja stavka u cijeloj priči. Ako neko projekat brani time da imamo jeftino zemljište, taj projekat nema pravi argument.
Da se ne lažemo — jeftino zemljište jeste prednost, ali prednost od jednog procenta. Ono što stvarno odlučuje je nešto sasvim drugo, i to je struja.
Da li uopšte imamo dovoljno struje
Ovo je pitanje na koje sam htio odgovor, i ovdje su brojke neumoljive.
Mješoviti holding Elektroprivreda Republike Srpske raspolaže sa oko 1.300 MW instalisane snage. Rebalansom bilansa za 2025. planirana proizvodnja je 4.506 GWh, a ukupna planirana potrošnja sa gubicima 4.203 GWh.
Razlika je 303 GWh godišnje. To zvuči puno dok se ne prevede.
Jedan megavat data centra troši oko 11,8 GWh godišnje — to je jedan megavat opreme puta koeficijent od 1,35 za hlađenje i gubitke, puta 8.760 sati u godini. Znači u tih 303 GWh viška staje otprilike 25 megavata data centra, odnosno oko 34 megavata ukupnog priključka.
To je cijeli manevarski prostor Republike Srpske bez ijedne nove elektrane. I to još pod uslovom da nam ne smeta što taj višak trenutno donosi prihod od izvoza.
Sad uporedite. Državni objekat od deset megavata, kakav se u tenderu traži, stane bez problema. Jedan privatni od jednog do dva megavata takođe. Objekat od sto megavata — nema šanse, to je četvrtina ukupne potrošnje cijele Republike Srpske. A onih hiljadu megavata iz najave kod Topuskog traži 8.760 GWh godišnje, skoro dvostruko više nego što Elektroprivreda ukupno proizvede.
Zato Pantheon uz sebe planira vlastitu trafostanicu, 280 kilometara novih dalekovoda i solarnu elektranu od 500 megavata. Bez toga taj projekat fizički ne postoji. To je i odgovor svakome ko kaže da bi tako nešto moglo i kod nas: moglo bi, ali tek pošto se izgradi energetika za to, a ne prije.
Da budem pošten do kraja — cijela BiH je druga priča. Zemlja je u prvoj polovini 2026. neto izvezla 1,44 TWh struje, pa bi teoretski nekoliko stotina megavata bilo fizički moguće. Ali to je struja koja se danas prodaje napolje po tržišnoj cijeni, i pitanje je čisto računsko: da li megavat-sat više vrijedi izvezen ili utrošen ovdje. Niko taj račun javno nije objavio.
Šta se dešava kod komšija
Da imamo mjeru, tri stvarna primjera.
Srbija, Kragujevac. Državni data centar je u aprilu 2026. puštanjem modula 3 i 4 stigao na 14 megavata. Plan investicije je bio 40 miliona eura — do sada je uloženo preko 100 miliona. Dva i po puta preko plana. To je najkorisniji podatak u cijelom tekstu, jer je to isti region, iste cijene i ista vrsta projekta. Ko god kod nas budžetira ovako nešto, neka odmah doda trideset posto rezerve.
Hrvatska. Ovdje ima jedna brojka koja sve stavi na mjesto: cijela Hrvatska, sa sedamdeset podatkovnih centara, ima ukupno 20,7 megavata instalisane snage i osamnaest hiljada kvadrata. To je manje od jednog prosječnog objekta u Frankfurtu. Hrvatska istovremeno raste najbrže u srednjoj i istočnoj Evropi, trideset posto godišnje, i Digital Realty ove godine otvara objekat u Zagrebu.
A Pantheon kod Topuskog — jedan gigavat, kampus procijenjen na 12 milijardi eura, dok se onih čuvenih preko 50 milijardi odnosi na sve zajedno: opremu zakupaca, GPU servere, solarnu elektranu, baterije i mrežnu infrastrukturu. Ta razlika je bitna, jer se u medijima vrti samo veći broj. Gradnja se najavljuje za 2027, rad za 2029.
Republika Srpska. Službeni glasnik RS je izabrao konzorcijum predvođen firmom Data Cloud Technology iz Kragujevca — dakle onima koji vode srpski državni data centar — da uradi studiju izvodljivosti. Ugovor vrijedi 119.000 KM, a tender traži objekat od najmanje 10 megavata. To je za sada sve, i to je uredan prvi korak.
Ono što niko ne spominje, a najviše koči
Sad dolazimo do dijela zbog kojeg sam i htio napisati ovaj tekst.
Recimo da se nađe novac, da se riješi priključak i da se objekat izgradi. Ko su mu mušterije? Za data centar od deset megavata treba popuniti deset megavata. Podsjećam — cijela Hrvatska ima 20,7 megavata. Kod nas takva potražnja jednostavno ne postoji.
A izvoz usluge, koji bi bio logičan odgovor, udara u zid o kojem se kod nas ne priča: BiH nije u Evropskoj uniji i nema status zemlje sa odgovarajućim nivoom zaštite podataka. Zbog toga evropska firma ne može tek tako smjestiti lične podatke svojih korisnika na server u BiH — to zahtijeva posebne ugovorne klauzule, procjenu i pravnika, i većina ih jednostavno neće. Hrvatska tu ima prednost koju mi ne možemo nadoknaditi ni jeftinijom strujom ni jeftinijim zemljištem.
Uz to, kod nas u Banjaluci već postoji ozbiljan objekat — LANACO ima tehnološki centar u zoni Incel, otvoren 2017, i to je jedini objekat građen po Tier 4 standardu u BiH. Tržište, dakle, nije prazno.
Struja i zemljište su naša prednost. Veličina tržišta i to što nismo u EU su naša prepreka. Prepreka je veća.
Šta se onda kod nas realno može graditi
Evo mog odgovora, po redu od najizvodljivijeg.
1. Server sala od 100 do 500 kW, u postojećoj zgradi. Ulaganje od dva do devet miliona KM. Ovo je jedina kategorija koju može podnijeti privatni domaći kapital bez stranog partnera. Radi za jednu veću firmu, za grupu firmi ili kao mali colocation. Priključak od nekoliko stotina kilovata se u banjalučkim zonama dobija bez građenja nove infrastrukture, a to je pola posla.
2. Colocation i rezervna lokacija od 0,5 do 2 MW. Ulaganje od deset do pedeset miliona KM. Ovdje postoji stvarna potražnja i ona se zove propis: banke, osiguravajuće kuće, zdravstvene ustanove i javna preduzeća imaju obavezu da podatke drže u zemlji i da imaju rezervnu lokaciju izmještenu od primarne. To je jedina domaća potražnja koja nije stvar mode nego zakona. Uslov je da se ugovori bar pola kapaciteta prije nego što se počne graditi — ne trideset posto, kako se obično kaže, nego pola, jer se ispod toga ni struja ne isplati.
3. Državni objekat do 10 MW. Ulaganje od 165 do 235 miliona KM. Ovo može samo država i o tome se već radi studija. Kod ovakvog projekta se povrat ne računa kroz zakup nego kroz to što se prestaje plaćati stranim pružaocima i što podaci ostaju ovdje. Legitimno je, ali treba znati da to nije biznis nego infrastruktura — kao put ili most.
4. GPU farma od 1 do 3 MW za poslove koji mogu čekati. Ovo je najzanimljivija, a najmanje spominjana mogućnost. Ne za AI usluge u stvarnom vremenu — za obradu koja se pušta preko noći: renderovanje, treniranje modela, naučni proračuni. Takvom poslu ne treba Tier 4, ne treba mu savršena dostupnost i ne smeta mu ako stane na sat vremena. Zato objekat može biti znatno jeftiniji, a jeftina hidroenergija se ovdje stvarno pretvara u prednost. Kvaka: oprema košta više od zgrade i gubi vrijednost brzo, pa je to ulaganje u opremu koje treba obnavljati svake tri do četiri godine.
A šta ne može: hiperskalni objekat od sto i više megavata i AI fabrika po ugledu na Topusko. Ne zbog novca — zbog struje koje nema, priključka koji se ne može izgraditi za manje od pet godina, i zato što bi kupci morali biti evropski, a evropski kupci pravno teško mogu ovdje. To nije pesimizam nego sabiranje.
A šta se od svega ovoga tiče vas
Ako vodite malu ili srednju firmu, iz cijele ove priče vas se tiče jedna jedina stvar: gdje su danas podaci vaše firme i šta se dešava ako ih sutra nema.
Većina firmi kod nas ima poslovni program na jednom računaru u kancelariji, podatke na disku tog računara i rezervnu kopiju koju je neko pravio prije dvije godine. Nekima je sve u nečijem Google nalogu koji je otvoren na privatni mejl bivšeg radnika. To vas se tiče danas i to košta stotine maraka da se sredi, ne milione.
Priča o velikim data centrima je zanimljiva i vrijedi je pratiti, ali ona rješava državne probleme. Vaš problem je manji, bliži i rješiv za jedno popodne. O tome sam pisao u tekstu Niko neće hakovati baš mene, i tamo je konkretno šta se radi.
Ukratko
- Data centar se mjeri u megavatima, a megavat objekta košta 18 do 25 miliona KM — bez ijednog servera.
- Preko četrdeset posto tog novca ide na elektroenergetiku. Zemljište je dva posto, pa jeftino zemljište kod nas skoro ništa ne mijenja.
- Elektroprivreda RS godišnje ima višak od 303 GWh — u to staje oko 25 megavata data centra i ni kilovat više bez novih elektrana.
- Kragujevac je platio dva i po puta više od plana. Računajte sa tim.
- Najveća prepreka nije novac ni struja, nego premalo tržište i to što BiH nije u EU.
- Realno se kod nas grade objekti od 0,25 do 10 megavata. Sve preko toga je razgovor, ne projekat.
Odakle brojke
Cijene po megavatu: Cushman & Wakefield, Data Center Development Cost Guide 2026. Struktura troška: pregled više izvještaja o gradnji za 2026, među njima TrueLook. Elektroenergetski bilans: rebalans MH Elektroprivreda Republike Srpske za 2025. i podaci ERS-a. Podaci o BiH: izvještaji NOS BiH i DERK-a za prvu polovinu 2026. Kragujevac: Danas. Hrvatska i Pantheon: Bug.hr i Glas Slavonije. Studija izvodljivosti u RS: Capital.ba. Cijene zemljišta su iz aktuelnih oglasa za poslovne zone u Banjaluci i Laktašima, provjereno početkom septembra 2026.
Ako negdje griješim, javite mi — ovo je tema o kojoj kod nas ima malo javnih podataka, pa je svaka ispravka dobrodošla.
