Kad dijete ukuca pitanje u Google, dobije deset stranica. Mora da bira, da uporedi, da se malo pomuči. Kad isto pitanje postavi AI-u, dobije jedan odgovor, lijepo složen, samouvjeren, bez ijednog „možda". I tu je cijela priča.
Radim uz AI svaki dan, već šest mjeseci isključivo. Pomaže mi ogromno. I baš zato znam koliko puta dnevno ga moram ispraviti.
AI ne zna kad ne zna
Ovo je najvažnija stvar koju roditelj treba da razumije. AI ne traži odgovor u nekoj bazi tačnih podataka. On slaže rečenicu koja zvuči kao dobar odgovor. Najčešće je i dobar. Ali kad nije, zvuči potpuno isto.
Izmisli godinu. Izmisli ime knjige. Izmisli izvor, sa sve linkom koji ne vodi nigdje. Kod mene u poslu najčešće zabrlja na jeziku — ijekavica, naše riječi, izrazi koje koristimo ovdje. Ja to vidim jer dvadeset godina pišem tekstove. Dijete od dvanaest godina to ne vidi.
Problem nije što AI ponekad pogriješi. Problem je što pogrešan odgovor izgleda isto kao tačan.
Gdje to djecu najčešće zeza
- Istorija i datumi. Pomiješa događaje, pomakne godine, spoji dvije ličnosti u jednu.
- Lokalne stvari. Naša istorija, naši pisci, naši gradovi — o tome je čitao mnogo manje nego o Americi, i to se vidi.
- Lektira. Ume da prepriča knjigu koju nije „pročitao", sa likovima kojih u knjizi nema.
- Matematika napamet. Objasni postupak dobro, a onda pogriješi u računu.
- Sve što je novo. Ono što se desilo skoro može i da ne zna, a da to ne kaže.
Kako da primijetite da dijete vjeruje svemu
Nema potrebe da ga špijunirate. Dovoljno je da slušate kako priča. Ako rečenice počinju sa „AI kaže da…" i tu se razgovor završava, dijete je AI pretvorilo u autoritet. Ako kaže „AI kaže da…, ali nisam siguran", sve je u redu.
Drugi znak je sastav ili referat u kojem ima podataka koje dijete ne može objasniti. Pitajte ga odakle mu nešto. Ako slegne ramenima, znate odakle.
Zabrana nije rješenje
Pisao sam već o tome kad je riječ o domaćem zadatku uz AI: dijete koje zabranite kod kuće koristiće ga kod druga, na telefonu, u autobusu. Samo što tada neće imati nikoga da mu kaže gdje da pazi.
Bolje je da AI bude alat koji se koristi pred vama, bar u početku. Zajedno postavite pitanje, zajedno pročitajte odgovor, i zajedno se nasmijte kad izmisli nešto očigledno.
Jedna vježba za ovaj vikend
Sjednite sa djetetom i pitajte AI nešto o čemu vi znate mnogo. Vaš posao, vaš kraj, vaše selo, klub za koji navijate. Gotovo sigurno će u odgovoru biti nešto pogrešno.
Pustite dijete da nađe grešku. Taj trenutak — „čekaj, pa ovo nije tačno" — vrijedi više od bilo kakvog predavanja o opasnostima interneta. Poslije toga dijete više ne čita AI kao presudu, nego kao nekoga ko priča uvjereno, a treba ga provjeriti.
Kako se ta provjera uči korak po korak, pišem u sljedećem tekstu iz ove serije. Za početak je dovoljno da dijete zna da provjera uopšte postoji.
Ako vas zanima zašto AI zvuči tako uvjerljivo i kako se to prepoznaje, pogledajte i tekst o tome kako se AI tekst prepoznaje.
